Razgovarali u Zagrebu 30. siječnja 2014.

Nakon što su ostvarili respektabilan vlastiti opus (Igor Pedišić samostalno, Iva Letilović u partnerstvu s Moranom Vlahović), Letilović i Pedišić rade kao tim na osnovu međugeneracijskog dijaloga i njegova prevođenja u kreativnu sintezu. Njihovi zapaženi radovi poput adaptacije zadarske Kneževe palače u izložbeni prostor, prigradnji vlastitoj kući za odmor na Silbi ili uređenja memorijalnog muzeja u mjestu Lipi, odlikuju se svojim konceptualnim karakterom.

Projekti tima Letilović-Pedišić posjeduju relaciju prema mjestu, analitički-racionalno su utemeljeni; istodobno, autori žele kod promatrača – korisnika izazvati emocionalnu reakciju, kao i svijest o mjestu i vremenu te vlastitu položaju unutar tih koordinata.

ORIS: Oboje ste imali svoju neovisnu arhitektonsku karijeru, kako je počela Vaša suradnja?

Iva Letilović: Naša suradnja nastala je iz konteksta koji nije arhitektonski, ali taj nas je kontekst stavio u isti arhitektonski prostor. Naša suradnja nije projekt i nema nikakav cilj, ona je neprekinuti radni proces iz kojeg izrastaju projekti. Trajanjem, a ne programatski, ona poprima oblik.

ORIS: Još od studentskih dana pa do danas, radio sam uglavnom s raznim partnerima, suradnicima, jakim individuama i u principu ne volim raditi sam. Ne inzistiram da sada idete u precizno vrednovanje toga što je bilo prije, a što je sada, nego da mi ukratko opišete kakva je razlika u odnosu na rad prije i sad? Čisto na nivou osjećaja i metode.

Iva Letilović: Smisao suradnje nije samo zbrajanje kvaliteta ili mana koje su zajedničke osobama koje surađuju. Suradnja treba proizvesti neku novu energiju, stvoriti dodanu vrijednost. Suradnici u svojem zajedničkom djelovanju stvaraju vlastite i samo njima svojstvene principe i okvire rada. S Moranom Vlahović, radni alat bio je pretežno razgovor, a s Igorom pretežno crtež, bilo kompjutorski, bilo crtež rukom.

Igor Pedišić: Početak timskog rada za mene, koji sam dugi niz godina radio sam, bio je svojevrstan šok. Trebalo je u sebi savladati dozu egocentrizma i naučiti projektirati u dijalogu. Srećom, ovo razdoblje adaptacije kratko je trajalo i zajednički rad pokazao se kao puno bolji i neusporedivo brži način dolaženja do konačnog projekta. Nezahvalno je biti arbitar u srazu svoje intuicije i svojeg ratia i zato je sudjelovanje onog drugog neprocjenjivo. Kada se radi o muško-ženskoj suradnji, mislim da u tom slučaju mora postojati i doza erosa, a ako on nestane, zajednički rad više nema smisla.

ORIS: Vratio bih se na pitanje autorstva. Današnje projektante dijelim na dvije skupine ljudi: one koji skiciraju i one koji sempliraju. Znači, ona generacija koja radi skice i mlađa generacija koja kolažira. Možete li reći na koji način Vi pristupate?

Iva Letilović: Danas pitanje autorstva u arhitekturi poprima neke sasvim nove oblike. Projekti postaju sve više timski, a manje autorski, a rezultat takva rada najčešće jest savršeno izdizajnirana, generička arhitektura. Iako i dalje postoje prominentne arhitektonske zvijezde, one su jednim svojim dijelom savršeno iskreirani brendovi iza kojih stoje vrlo sofisticirani i precizno strukturirani pogoni. Broj zaposlenih u takvim uredima i disperziranost ureda na više lokacija po svijetu sasvim sigurno oslabljuje autorski segment. Tako strukturirani uredi otvaraju nove procese rada, procese koji su bazirani na kvantiteti, a osnovna metoda jest metoda selekcije. U njihovu radnom procesu sve je veliko: broj ljudi uključenih u projekt, broj različitih struka, broj varijanti između kojih se bira i mjerila modela u kojem se provjeravaju projekti. Dolazi li se do tih varijati skiciranjem ili sempliranjem više uopće nije bitno. U tom kontekstu naš način rada djeluje vrlo anakrono i na koncu proizlazi iz strukture ureda, a ona valjda proizlazi iz našeg pristupa arhitekturi.

Igor Pedišić: Crtež, skica, samo je međustanica do kraja puta, a to je izgrađena kuća. Kuća ne nastaje izvorno iz crteža i to zato što je na početku svega intuicija, barem kod mene, koja nije slika već emocionalno stanje, uzbuđenje koje tijekom nekog vremena dobiva obrise materijalnog i transponira se u crtež. Intuicija je, po mom iskustvu, najčešće dobra, a sve ono što slijedi zna biti njen loš prijevod. Autorstvo u arhitekturi nesporno postoji, a je li ono manje ili više važno u današnje vrijeme, to je druga tema. Što se tiče sempliranja i citiranja, i ono može imati autorski naboj ako je to rezultat projektantskog stava.

ORIS: Čini se da su ove Vaše dvije realizacije – Kneževe krletke i Silba zapravo prvo precizno i inteligentno smišljene, a onda crtane. Mislim da je to neka vrsta skriptiranja projekta, dijagramskog razmišljanja, programatskog kalkuliranja. Ta dva projekta uopće mi se ne uklapaju u neke druge Vaše projekte. Zato mi se iskreno čini da Vi imate dvije vrste projekata, dvije metode rada. Ova dva projekta smišljeni su, a zatim realizirani i imaju snažnu suvremenost baš u tom promišljenom smislu projektiranja bez crtanja. Oblik i materijal kao posljedica programiranja.

Iva Letilović: Ako je odlika suvremenosti da je misao, koncept, iznad oblika, onda ta dva projekta jesu suvremena. Ono što im je zajedničko jest da oba nastaju na našu inicijativu, da se realiziraju u našoj organizaciji, da su morali biti osmišljeni i izvedeni u vrlo kratkom vremenu, s vrlo malim ili nikakvim budžetom. Izostavljanje je postalo važnije od onog što se unosilo u projekte. Oko te praznine oni su se gradili, dokidajući oblik, a oslanjajući se na misao. Razlika između ta dva projekta u tome je što Krletke imaju jednu dodatnu razinu, a to je razina društvene angažiranosti. Naime, prostor Kneževe palače čitavo desetljeće bio je izuzet iz života grada. Ovom arhitektonskom, možda čak i artističkom intervencijom koja je realizirana donacijama u radu i materijalu lokalnih tvrtki te radom civilnih pa čak i navijačkih udruga, stvoren je jedan urbani džep vrlo intenzivnog života. Krletke su potaknule proces daljnjeg nastanjivanja Kneževe palače te tako u njoj u ovom trenutku egzistiraju i žive još dva izložbena prostora. Možda zvuči preuzetno, ali ja vjerujem da je kreativni implus stvorio novu energiju koja je potaknula daljnje procese koji još uvijek traju.

Igor Pedišić: Silba i Krletke jesu projekti per se, bez uzora ili proživljenosti. Tu bih se složio da su ovi projekti rezultat promišljanja, da su materijalizirana misao. Njihova konceptualna posebnost razlog je zašto nisu mogli biti produkt skiciranja i crtanja pa čak ni kao rezultat intuitivne imaginacije. Kneževe krletke su materijalizirano kretanje kroz vrijeme. Izvedene su tako da se skupljao odbačeni materijal s gradilišta i da su se od njega slagale uže i šire linije kretanja, gradio kostur od cijevne skele i sve zajedno oblačilo u žičano pletivo. Nije tu bilo puno crtanja, krenulo se u izvođenje pa se projekt dorađivao uglavnom na licu mjesta uz značajnu participaciju tesara i nekvalificiranih radnika s gradilišta. Improviziralo se. Uvijek u susretu s ova dva projekta, Silbom i Krletkama, osjetim uzbuđenje, a za mene je to znak da se radi o dobrim projektima. Inače mislim da arhitektura treba izazivati emocije kod promatrača ili kod korisnika. Pa i njena izvrsnost trebala bi se mjeriti po tome koliko je sposobna kod korisnika ili promatrača izazvati emocije, a ne samo da se iscrpi na deskripciji.

ORIS: Iskreno, po meni je potpuno nebitno kako nešto i netko izgleda. Betonske kućice na Silbi mogle su izgledati bilo kako. Mogle su biti od cortena, cigle, lima, bez krova, s ravnim krovom, drvene, plastične... Ideja je toliko jasna da je jača od bilo kojeg crteža, puno jača od materijala i same pojavnosti. Čini mi se da ti projekti ne trebaju i ne mogu pa i ne smiju izaći iz skice, crtanja. Projekti su toliko precizno smišljeni da je potpuno svejedno kako izgledaju.

Iva Letilović: Da, tu si potpuno u pravu. Kućice na Silbi nisu određene materijalom niti oblikom, one su određene idejom. Isto tako Krletke bi mogle postojati u nekom tehnološki sofisticiranom muzeju, kao na primjer staklene sobe povezane crnim metalnim tunelima. Kao i u životu, ako je ideja jasna, ona može postojati u različitim oblicima. Za sebe smatram da nisam osobito vješt arhitekt i da na probleme ne gledam potpuno arhitektonski, odnosno isključujem mnoge layere koje bi jedan suvisli arhitekt trebao imati uključene. Ponekad je to moja mana, a ponekad prednost. Možda baš zbog tog svog nedostatka jako volim projekte na kojima ne treba dizajnirati detalje i u kojima misao ili koncept prekrije i zacijeli sve slabosti i nedostatke.

ORIS: Ako govorimo o Silbi, trebalo bi reći, Vi ste i projektant i investitor.

Igor Pedišić: Kupili smo staru kapetansku kuću, krajnju u povezanom nizu kuća, koja je imala nekoliko soba i nevelik dvor. Nije imala vodovod, kanalizaciju, kupaonicu ni kuhinju, nije imala osnovne uvjete za suvislo korištenje, a zahtijevala je temeljitu rekonstrukciju za koju nije bilo ni vremena, a ni novaca. Pet nedostajućih funkcija nužnih za normalno življenje materijalizirali smo u slobodnom dijelu silbenjanskog dvora, stvarajući novi prostorni odnos prema susjednoj kući i ujedno štiteći intimu našeg boravljenja na otvorenom. Svaka funkcija dobila je svoj volumen, za razliku od uobičajenog koncepta kuće u arhitekturi, kada je kuća zbir raznih funkcija pod jednim krovom – imenica krov ovdje je u simboličkom značenju. Prostorna disperzija funkcija unutar dvora uopće nije hendikep u normalnom cjelodnevnom korištenju, nego daje određenu draž inače monotonim ritualima.

Iva Letilović: Pristup zatečenoj strukturi isti je kao i u mnogim našim projektima kojima interveniramo u postojeće – u Krletkama, Arheološkom muzeju, projektu Muzeja 2 palače – gotovo da se ne dotičemo postojećeg, ono ostavljamo onakvo kakvo smo i zatekli, kao neku okaminu prošlih života sa svim njegovim manama i nesavršenostima. Na Silbi umećemo kućice, u Kneževu palaču krletke, na prvi kat Kauzlarićeva muzeja čeličnu splav s vitrinama, kroz krovove Providurove palače provlačimo tehnološki i komunikacijski stakleni hodnik, pa čak i u projektu Trga kralja Tomislava u Puli u postojeći kontekst umećemo potpuno divergentan element. I zatečeno i novo samostalne su i zaokružene cjeline koje ulaze u ravnopravan dijalog s postojećim i stvaraju, nadam se, neku novu vrijednost. Mene ovaj pristup podsjeća na rad Dalibora Martinisa dm 1978. razgovara s dm 2010., u kojem autor odgovara na vlastita pitanja u razmaku od koja tri desetljeća. U našem slučaju različiti autori razgovaraju o istim temama s velikim vremenskim odmakom.

ORIS: Ja ne bih nikad preuredio tu kapetansku kuću. Ona mora ostati ovakva. To je moje mišljenje. Vi ste zapravo napravili programatsku intervenciju tako da ja to ne vidim kao kuću. Vidim to kao uređaj, arhitektonski aparat koji definira ono što je meni u arhitekturi najvažnije, a to su proces i događaj. Vi ste zapravo s pet elemenata izdefinirali sve moguće kombinacije, beskonačne životne iteracije. Točno se vidi da ste to radili za sebe, bez trunke kompromisa. To je kuća za čovjeka koji razumije procese, razumije prostor i razumije elemente s kojima gradimo život. Spoznaja životnih procesa kao konačno zadovoljstvo u arhitekturi. Mislite li da bi taj projekt bio moguć za nekog običnog klijenta? Iskreno se pitam bi li on to mogao shvatiti.

Iva Letilović: Zvuči gotovo paradoksalno, ali ovaj projekt reinterpretira one vjekovne, vrlo tjelesne i životne graditeljske principe ovih podneblja, u kojima se dvorišni prostori nemilice izgrađuju, prigrađuju i dograđuju mahom služećim prostorima, osnovnoj stambenoj jedinici. Vjerujem da bi pomisao na taj arhetip nekom klijentu bila vrlo odbojna. Na koncu, mi i jesmo, potpuno dadaistički, nasred dvora stavili zahod i sada svi mi ovdje o tome jako ozbiljno pričamo. Ali ljeti, kada sunce putujući od jutra prema noći od tih statičnih betonskih blokova stvara dinamičan mobil, kada se živi pod vedrim nebom i kada se isprepliću svi zvukovi života susjednih dvorova, pet kućica organski je i neodvojivi dio cjeline, a to osjete i nearhitekti.

Igor Pedišić: Kada ste sami sebi investitor, izbjegavate sve zamke koje se pojavljuju u odnosu klijent – arhitekt i neopterećeni krećete u projekt u koji vjerujete. Kada se projekt realizira, vi ga provjeravate in vivo i to je osjećaj koji u klasičnom odnosu klijent – projektant nikada ne osjetite u svoj njegovoj punini. U ovom slučaju, dosljedno realizirani projekt pet kućica u sinergiji sa starom kućom rezultira gotovo ludističkim veseljem u svakodnevnom korištenju. Adaptacijom kapetanske kuće koncept bi doista izgubio snagu, pa i smisao, postao bi surogat.

ORIS: Mislite li da je Kneževa palača s vašim Krletkama gotova priča? Ja mislim da je to gotov projekt, konačno rješenje, la storia finita. To je zapravo jedna izdevastirana, teško ranjena kuća koja je imala bogatu, ali sada teško povrativu prošlost, životnu priču zauvijek izgubljenu u vremenu, bombardiranju i vatri rata. Ova vaša intervencija upravo je ono što ona sad jest i mora biti – jasan, precizno umetnuti novi okvir za novi život i događaje. S druge strane, svjestan sam da paralelno s mojim stavom postoji jasan nostalgični, povjesničarski i umjetnički pogled na život misli i vidim da je to samo privremeno rješenje. Što mislite o tome? Hoće li se jednog dana uz jasna znanstvena obrazloženja vratiti umjetne dekoracije, svodovi, lukovi, stupovi, štukature?

Iva Letilović: Smrt je istovremeno i neki novi život. Povijest grada Zadra obilježena je razaranjima, prekidima kontinuiteta. Tijekom razaranja 1991. i 1992. godine Kneževa palača pogođena je s osam projektila visokog kalibra i njezin život je prestao. Kada se nakon 2. svjetskog rata pristupilo obnovi Zadra, odlučeno je da se ne upotrijebi princip faksimilske obnove, već da se na postojećoj urbanoj matrici izgrade nove zgrade. Gotovo sedam desetljeća kasnije, traži se faksimilska obnova klasicističkog sloja palače koja nastaje u 13. stoljeću. U sadašnjem trenutku Kneževa palača je građevinski kostur koji vrlo slikovito pokazuje njezinu bogatu povijest koja je daleko snažnija i zanimljivija bilo od kojeg njezinog sloja ponaosob. Zatečeno ogoljelo stanje i lucidna arhitektonska intervencija stvorili bi puno uzbudljiviji prostor od drugorazrednog klasicističkog interijera.

Igor Pedišić: Ako shvatimo izvedbu Krletki kao performans, onda intervencija planirano ima ograničeni vijek trajanja, bez materijalnog traga. Ostat će fotodokumentacija, mala knjižica i spisak aktivnosti održanih od nastanka Krletki do njihova rušenja, nešto što je uobičajeno za konceptualnu umjetnost.

U trenutku kada se projekt obnove Kneževe palače realizira, ostat će zabilježeno da je njena gradnja trajala više od 700 godina, negdje zapisano kao broj na panou, dok se dramatičan protok vremena ovog trenutka čita na na njenim trenutačno vidljivim temeljima i zidovima – može se opipati, može se fizički osjetiti vrijeme – a to je nemjerljivo iskustvo koje kod promatrača pobuđuje posebne osjećaje. Nažalost, pojam kreativnog konzervatorstva nije nikada saživio pa tako nije zastupljen ni na primjeru Kneževe palače, i svi ti – sada itekako dostupni povijesni slojevi – bit će prekriveni slojem kartona i gipsa.

ORIS: Možete li nam objasniti genezu projekta Lipa pamti?

Igor Pedišić: Napraviti muzej u spomen stradanja svih žitelja malog sela Lipa 1944. godine, u crnilu Drugog svjetskog rata, bez ikakvih materijalnih tragova ratnog zločina, osim dvije zrnate crno-bijele fotografije i dvije polusrušene seoske kuće, vrlo je težak, a samim tim i izazovan projekt. Muzej je posvećen žrtvama o kojima, osim imena i prezimena, znamo samo da ih je bilo 296. Unutar postojeće zgrade muzeja planirali smo izvedbu spleta programirano mračnih i prepariranih hodnika, s mjestimično postavljenim treperavim monitorima na kojima se vrti univerzalna priča o ratu i ratnim zločinima. Ono što je pak esencija u našem projektu Lipa pamti, dvoetažni je čelični jež prislonjen na zgradu muzeja, znak u prostoru koji običnu seosku kuću čini posebnom. Crna čelična struktura sastoji se od dva nivoa: ulaznog, koji svojom strukturom natkriva ulaz i gornjeg, na koji se izlazi nakon obilaska nutrine muzeja. Neodređeni osjećaj posjetitelja nakon obilaska muzeja i izlaska na gornji nivo čeličnog ježa, trenutačno postaje opipljiv, ali sada već kao osjećaj tjeskobe i nelagode, pa čak i klaustrofobije. Provlačenje između 296 vertikalnih čeličnih šipki postavljenih u pravilnom rasteru, predstavlja metafizički susret posjetitelja sa žrtvama, odnosno s brojem 296 koji se u tom srazu doima zastrašujućim. Broj žrtava je materijalizirana množina koja nam crnilom zastire pogled na okolni pejsaž prepun zelenila, ali i otežava fizički silazak na donji nivo strukture.

Iva Letilović: Zapravo se anonimnost postojeće zgrade potire ovim čeličnim konstruktom, ježolikom strukturom na šterni koja ima simbolički i spomenički naboj, a istovremeno je predprostor muzeja, početak i kraj izložbenih tunela koji prepariraju njezinu unutrašnjost i savladavaju njezine prostorne nedostatke. Novi natkriveni trg ujedno je i prostorno čvorište, katalizator novog javnog prostora koje poput hobotnice povezuje rukometno i dječje igralište s društvenim prostorima unutar muzeja.

ORIS: Vaš projekt postava Arheološkog muzeja u Zadru intrigantan je. Imam osjećaj da ulazite u neki stari objekt s velikim poštovanjem. Klanjate se tim starim zidovima, a potom se odmičete, ulazite unutra da navučete svoju konstrukciju i postavite je.

Igor Pedišić: Konceptualno čista ideja uvođenja čelične strukture u prazan prostor prvog kata Muzeja predstavlja primjer pristojnog odnosa prema zatečenom, bez zadiranja u izvedene arhitektonske elemente pa čak i bez njihova prepariranja da bi se prostor prilagodio važećim muzeološkim principima i standardima. Jednostavnost koncepta nadograđena je ponavljanjem oblikovno istih elemenata, čeličnih regala poslaganih u pravilnom ritmu, od početka do kraja zadanog prostora. Stvorili smo trodimenzionalnu liniju kretanja, odnosno izrežirali mizanscen na čeličnoj pozornici, vodeći posjetitelje od uvodnih sekvenci stalnog postava Antike do dramski najdojmljivijeg trenutka, a to je susret sa tzv. ninskom skupinom carskih kipova natprirodne veličine. Posebnost postave ta tri kipa jest da posjetitelji nesmetano šeću oko kipova jer ne postoji postament na kojem bi oni bili smješteni i tako izgubili dio svoje pojavnosti. Čelični regali kao nenametljiva ambalaža, dovoljno snažna da na sebe primi kamene artefakte velikih težina, ali i geme veličine ljudskog nokta kod kojih je potrebno i povećalo da bi se uživalo u njihovoj ljepoti.

ORIS: Zanima nas kako je nastao projekt Cromaris i zbog čega to silno šiblje?

Iva Letilović: Pogoni mrijestilišta i matičnjaka nalaze se na iznimno osjetljivoj lokaciji: uz same ninske bedeme, a istovremeno na rubu artificijelnog pejzaža ninskih solana. Upravo iz tog razloga ovaj projekt imao je specifičnu težinu. Pokušali smo pronaći koncept kojim bi suživot ova tri aktera: polja soli, grada Nina i tihe industrije bio moguć. Metodom nedoslovne mimikrije hala bi trebala postati jedna od treperavih crta na horizontu.

ORIS: Ima neku svoju mimikriju... Šibe, one su dinamične. Stvaraju neki privid.

Igor Pedišić: Kod projekta Cromaris radi se o divovskom mobilu pokretanom suncem i vjetrom. Kompletan plašt hale obučen je u tri reda metalnih cijevi fiksiranih na polovici svoje visine. Sunce i njegove mijene stvaraju privid kretanja koje ovisi o dobu dana, dok vjetar doslovce pokreće pročelje. Svaka cijev u svom donjem i gornjem dijelu doživljava pomak sukladno jačini i smjeru vjetra, juga ili bure. Htjeli smo napraviti kuću koja na vjetru doslovno treperi, kuću koja u određeno doba dana na sebi ispisuje sjene bezbrojnih cijevi, ocrtava odsjaj sunca ili refleks oblačnog neba i tako predstavlja test za naše oko. Ipak smo projektirali kuću, a ne krajolik, za razliku od Curzia Malapartea koji za svoju vilu kaže da nije sagradio kuću, nego krajolik.

ORIS: Da se vratim malo na pitanja i teze s početka razgovora. Meni se čini da vi imate jasnu podjelu na dvije vrste projekata i načina promišljanja. Imamo ove prve koji su dijagramsko programatski necrtani projekti, a s druge strane imamo Lipu i Cromaris, koji su neka vrsta prostorno-oblikovne skulpturalno-scenografske intervencije. Bez ikakve namjere da im dam manju vrijednost, one su drugačije. Čini mi se da su ta dva načina potpuno odvojena, jako različita.

Igor Pedišić: To što su ovi projekti na prvi pogled jako divergentni nije rezultat naše nekonzistentnosti u projektiranju, već su oni primjeri dva oprečna pristupa u rješavanju arhitektonskih zadaća.

Iva Letilović: Mislim da su baš Lipa i Cromaris ponajmanje arhitektonski projekti od svih koje smo dosad napravili. Oba projekta u sebi sadrže jako puno scenografskih elemenata: čelični konstrukt u obliku ježa vrlo deskriptivno opisuje strahotu stradanja i zadnja su, pomalo i patetična postaja, precizno izrežiranog kretanja kroz izložbeni prostor, dok je ovojnica Cromarisa zapravo lažna kulisa iza koje se sakrivaju sofisticirani pogoni. Lipa i Cromaris sasvim su suprotan pol Krletkama i Silbi, a naš preostali arhitektonski rad stoji razapet između ta dva pola.

ORIS: Radi se o nekom paralelizmu dijagramske jasnoće ideje i gotovo romantičnog, umjetničkog načina oblikovanja linija, ploha i ritmova. Ovaj drugi, paralelni, jednako legitimni pristup sadrži jednu drugu snažnu dimenziju. Kao na primjeru muzeja Lipa, te šipke, veliki paviljon koji se, po meni, nalazi negdje između scenografije i snažnog tjelesnog doživljaja prostorne geste koja u konačnici zapravo stvara osjećaj neke iskonske arhitekture, arhitekture nevezane uz sadržaj i namjenu. S druge strane, postoji i ova prva metoda, jedna nepatvorena, čista, arhitektonska misao. Natječaj za Lipu mogao se raditi i na ovaj način. Samo, čini mi se da u Vama postoje te dvije vrlo jasne podjele. Odluke u kojem smjeru ići, dijagramskom ili gestualnom.

Igor Pedišić: U nekom prethodnom pitanju postavio si retoričko pitanje bi li klijent to shvatio, a odnosilo se na jedan od dva projekta koje smještaš u čistu arhitektonsku misao. To pitanje nije bez veze jer naš rad treba imati dozu odgovornosti prema klijentu, u ovom slučaju, posjetiteljima muzeja i svima onima koji se muzejom bave. Iako Lipa ima elemente scenografije, ona na njima ne završava, moraš ući u tu strukturu da bi je osjetio, što nije slučaj kod klasične scenografije koja je uglavnom pasivna. Pokušali smo dati treću dimenziju jednom broju, u ovom slučaju, broju žrtava. Gledanjem ta čelična struktura ništa ne kaže, već djeluje pomalo enigmatski. Kod Lipe se ne radi o prostornoj gesti koja je sama sebi dovoljna i koja kao takva može biti površna ili u najmanju ruku banalna.

Iva Letilović: Ne trebaju niti mogu svi projekti imati jednaki diskurs. Možda je na poetičnoj lokaciji u Ninu, tromeđi na kojoj se susreću more, polja soli i srednjevjekovne zidine, potrebnija jedna lijepo oblikovana hala nego čista arhitektonska misao. Možda nam je u Lipi bilo važnije stvoriti osjećaj tjeskobe, nelagode i snažnog tjelesnog doživljaja posjetitelja. Kada projektiramo, odabrani smjer čini nam se kao najbolji mogući odgovor koji u tom trenutku na zadani problem možemo dati i nekako je baš dobro protezati se između ta dva pola. Ali unatoč toj podcrtanoj bipolarnosti, ipak ti projekti imaju nešto što ih povezuje, mislim da u njima postoji ideogramska jasnoća ideje, bez obzira je li prvo smišljena ili nacrtana.

ORIS: De facto kad čovjek ima svoj vlastiti ured, ne bira što će raditi, nego se jednostavno prilagođava svim mogućim zahtjevima. I to je možda jedna interesantna stvar arhitekata u našem prostoru, odnosno u tranziciji, da mi u principu jednom radimo – banalno rečeno – neku stazu, drugi put aerodrom, treći put dječji vrtić. To je u principu razlika između arhitekata 50-ih, 60-ih i današnjih arhitektata u tom nekom tržišnom prostoru jer mi smo ujedno i menadžeri i nazovimo vizionari, za razliku od 60-ih godina kad bi se radilo u projektnom uredu. To je kompleksnost današnjeg posla.Pitao bih Ivu još nešto. Vaš pedagoški rad – kako vidite taj dio svoje djelatnosti?

Iva Letilović: Kao što je i ovo svakodnevno intenzivno bavljenje arhitekturom kroz praksu, jedan dio vježbe, isto je tako i pedagoški rad. U tom procesu rada sa studentima i ja sam na dobitku. Moj cilj nije da ih naučim koliko je široka cesta, koji konstruktivni sustav je najbolje primijeniti. Želim ih naučiti da za arhitekturu treba vremena, strpljenja i upornosti. Kao što je rekao André Gide, onaj tko nije spreman plivati jako dugo, taj nikad neće doći do kopna. Ne mislim da treba studente naučiti da su, kad završe fakultet, gotovi, upotrebljivi arhitekti koje možeš odmah posjesti u ured da crtaju šalunge. Treba ih učiniti ambicioznima. Stvarni će ih život dočekati čim izađu iz fakulteta, morat će naučiti sve ove vještine koje će im omogućiti preživljavnje. Moj je zadatak da im letvicu podignem visoko, da pokušaju preko nje preskočiti, da pokušaju svijet učiniti boljim.

ORIS: Za kraj još jedno pitanje Vama, Iva. Silno me interesira zašto u suvremenom, globalno umreženom, otvorenom svijetu, žene u arhitekturi još uvijek nisu značajnije izašle na prvu liniju i vodeća mjesta u arhitektonskoj produkciji. Moje iskustvo iz svakodnevne prakse govori da ženski pristup arhitekturi zna biti puno puno kvalitetniji, kompleksniji i duhovitiji od muškog. Još uvijek vidim jednu potpuno besmislenu neemancipiranost u ovom, ipak muškom svijetu.

Iva Letilović: Za praktično bavljenje arhitekturom moraš biti osposobljen onim vještinama koje su svojstvene muškom arhetipu, pogotovo u onim poslovima koji prethode početku rada na projektu, ali i po njegovu dovršetku. Ženski pristup arhitekturi nastupa početkom rada na projektu i prestaje kada se on počinje izvoditi. Faze prije i poslije zahtijevaju neki drugi tip inteligencije, snalažljivosti i socijalnih vještina koje žene najčešće nemaju. Uza sve to žene imaju i svoje vrlo jako biološko određenje koje u nekim segmentima života postaje i ograničenje. Ali upravo u toj različitosti i jest ljepota, a zazivanje emancipacije jest zapravo zazivanje potpunog izjednačavanja, što znači brisanje razlika, a onda od ženskog pristupa ne bi baš ostalo mnogo. Bez obzira na osobne senzibilitete, umjetnost – pa time i arhitektura – ne poznaje spol, pa je na koncu, iz pozicije umjetnosti, spol autora potpuno nebitan.